Hrvatski  •  English  •  Deutsch
 

Čepić

Povijest nekadašnjeg jezera

Čepićko polje još je davne 1932. godine bilo veliko Čepićko jezero (oko 860 hektara). Uglavnom je bilo bogato jeguljama, šaranima i drugim slatkovodnim ribama. Nakon dugih priprema, probijanje kanala dugog 4550 metara, kojim će se voda s jezera usmjeriti prema Plominskom zaljevu, započelo je u siječnju 1928. godine. Radeći danonoćno, s rijetkim prekidima za par državnih praznika u godini, između 90 i 260 radnika probilo je tunel u listopadu 1932. godine. Kada je završeno probijanje 4.550 metara dugoga tunela do Plominskog zaljeva, 11.prosinca 1932. u točno 13 sati sa 24 mine srušena je brana ispred ulaznog portala u Plominski tunel te se jezero počinje postupno prazniti. Od trenutka kada su oslobođene ogromne količine vode Čepićkog jezera, put do izlaza tunela u Plominski zalijev trajao je 26 minuta a još je trebalo tri minute da cijeli tunel bude ispunjen vodom. Prva dva dana voda s jezera otjecala je punom snagom, da bi se potom istjecanje počelo smirivati. Potkraj siječnja iduće godine mještani Čepića i okolnih sela po muljevitom dnu nekadašnjeg jezera  imali su posljednju i bogatu "berbu" riba. Osam mjeseci nakon probijanja tunela isušenim Čepićkim jezerom, kojega su Talijani nazivali i Raškim, vozili su se automobili i motori. Takvo dobiveno tlo služilo je u poljodjelstvu i stočarstvu. Na ljeto 1934. godine na izoranom dnu jezera, onda zvanog Lago d'Arsa, izrastao je prvi kukuruz, Kako prinosi nisu bili zadovoljavajući zbog jakog vjetra (bura), mještani su posadili topole.

Uz isušivanje Čepićkog jezera tijesno je vezano ime baruna Giuseppea Lazzarinija, inače pokretača tog projekta, koji je prilikom svoga izbjeglištva iz Istre, koja je u njegovo vrijeme bila unutar granica Austro-Ugarske, upoznao budućeg dučea Benita Mussollinija, što mu je omogućilo da se ubrza isušivanje Čepićkog jezera.
Procijenjeno je da je iz Čepićkog jezera, kojega je svojedobno inspiriralo i književnika i pjesnika Vladmira Nazora isteklo čak 16 milijuna kubika vode.

Tartufi

Danas, Čepićko polje poznato je po bijelim i crnim tartufima koji između ostalog rastu u simbiozi sa topolom. Istarski tartuf jedan je od najcjenjenijih na svijetu. Gurmani se slažu samo u jednom-tartuf je vrhunac gastronomije. Čepić je ujedno i sjedište "Istria Tartufi", tvrtke koja je specijalizirana za izvoz ovog cijenjenog afrodizijaka.

Istarski pršut

Snažni vjetar bura, suha i hladna tipična je za zimske dane ovoga kraja i blagoslov za pršut-apsolutno autohtonu istarsku deliciju i mjerilo za svako dobro. Istrani ga zovu vijulin (violina) zbog svoje kvalitete i posebnosti. On, taj kraljevski status i zaslužuje okusom, mirisom, bojom, točnom mekoćom odnosno svježinom ali i zbog načina rezanja koje mora biti pažljivo i nježno, poput sviranja violine.